
Računam da je gotovo jedno krupno poglavlje, nije stvar u diplomi nego u tom znanju da će sad lakše stati na svoje noge i da sam mu manje potrebna. Za mene je to nekako uvek bila poenta svega, da se deca osamostale, koju god školu da su završila ili nisu završila. Imala sam običaj, kad je bio skroz-skroz mali, tek naučio da hoda, da ga kao bajagi u šali iz čista mira gurnem. Pitala me komšinica šta to radim, da li sam normalna. A ja joj kažem - hoću da nauči da se dočeka kad padne. To sam zapravo radila sve ove godine, i nadam se da sam ga naučila da se dočeka kad padne. I diploma je deo tog paketa, još jedan korak ka osamostaljivanju, ne nešto što ćemo da okačimo na zid da se hvalimo.

Srećna majka se u međuvremenu razbolela, juče temperatura, šmrkanje, uši, sinusi, pluća. Pomorandža me digla iz mrtvih i danas mi je mnogo bolje, samo što sam zbog nečega najstrašnije naduvena, da li od nimulida ili čega već. Ruke su mi kao krofnice. Jelovnik ću da upišem posle jer za razliku od jučerašnjeg dana, danas nemam baš nešto apetita.