Juče sam posle ko zna koliko vremena odlučila da se častim mojom čitavog života omiljenom poslasticom sladoledom (gledam te sladolede već danima, pa sam prosto morala) ... onaj veliki čokoladni Frikom-ov Presitige su stavili na sniženje zbog praznika, pa me prosto namamio.
I ... neverovatno, ali onaj nekad savršen ukus sad mi je bio presladak!!! Nije mi prijao.
Ipak se nešto promenilo ... ali ne sve ... mm došao sa mini-krofnicama sa euro-kremom ... probala tj. smazala 2 te malecke i to mi je, nažalost, još uvek ukusno, a i bobi-štapiće još uvek volim ... hoću da kažem ... zaista sam se odvikla velike većine nezdravih stvari ... ali ne i svih ... izgleda da će krofne, štrudle, pogačice sa čvarcima, slane kiflice ... uvek biti ono što ja volim ... i kad sam premorena ili bolesna taj petit beurre keks ili bobi štapići mi uvek padnu na pamet .... uvek će ostati ono nešto sa čime moramo biti pažljivi (ja sam baš bila ubeđena da se neću odvići industrijskog sladoleda ... to mi više nije to).
Ovo sa domaće mešenim stvarčicama me ne nervira, to ću umesiti sebi tu i tamo i sa tim sam sasvim mirna.
Ali ova potreba za petit beurre keksom ili bobi štapićima svaki put kad sam umorna ili bolesna ... to mi apsolutno nije jasno. Jedino mi ima logike da je neka asocijacija na detinjstvo i da me to psihički smiruje (svaki put kad si bolestan kao mali, pogotovu ako imaš neki problem sa stomakom ili je grip u pitanju, mama ti donese čaj i te suve stvarice uz čaj i non stop je uz tebe), pa možda to podsvesno povezujem sa mamom koja je tad bila uz mene i osećala sam se maksimalno zaštićena ... nemam drugog objašnjenja nego da je na psihičkoj bazi ... da mi je kao detetu taj osećaj savršene sigurnosti prijao, pa da nekako u kriznim momentima podsvesno želim taj isti osećaj

Svima koji slave
ХРИСТОС ВОСКРЕСЕ
Početna kilaža 99 kg, krajnja 67 (oko godinu dana dijete).
Nov početak 03.09.2018.početna 79, trenutna 76, cilj 67.