Mohita, sad si i mene naterala da se malo zamislim.

Mislim, jasno je zašto sam počela da se gojim, o tome sam pisala - 3 operacije, nepokretnost, zatim promena posla iz aktivnog u sedeći, a ostale su mi navike da mnogo jedem (jer sam ranije mnogo i trošila) - ali to bi bilo objašnjivo da sam se npr. ugojila za 6 meseci, za kratko vreme ne možeš ni da se snađeš ako se dogodila neka nagla promena u načinu života i metabolizmu, a ja sam bogme dobrih nekoliko godina nabacivala te kilograme. I iskreno nemam pojma zašto nisam na vreme nešto preduzela. A činjenica je da sam bila užasno nesrećna zbog toga, u svakom pogledu, od fizičke onesposobljenosti i bolova u leđima i kolenima pa do izgleda, koji mi jeste takođe važna stavka. Ipak je to bilo okruglo 50% telesne težine nabačeno (sa prosečnih 46 na 69).
Nekako se nisam snašla da nađem novu motivaciju... dotad mi nije ni bila potrebna jer nisam imala tu vrstu problema, a teško je naći onu pravu, koja će stvarno da te pokrene i da ti želju pretvori u redovnu naviku, a ne u opterećenje. Nisam jela neurotično, jela sam po svojim ranijim standardima sasvim normalno, ali teško mi je dopiralo do mozga da su se moje životne okolnosti promenile i da moram i ja da ih pratim. Za promenu navika potreban je kvalitetan motiv. Meni je bilo teško da ga nađem jer sam imala pored sebe muža koji bi me voleo i sa 150 kg, a sve društvene aktivnosti su mi se svodile na neki intelektualni plan, gde svi gledaju da li si pametan, šta ćeš reći, niko ne zapaža da li si debeo ili imaš rogove. To su stvari koje uljuljkaju ljude u privid da je sve u redu (voljeni su, priznati su) i da ne treba ništa da menjaju. A i kad pokušaš, vidiš da ne pale neke motivacije koje sebi postaviš. I sad ću da ispričam jedno straaašno banalnu priču.

Prve kilograme sam skinula na silu, samo zato što više nisam mogla da izdržim bolove u zglobovima (prvi klik i opomena desili su se na moru, kad nisam mogla da se popnem na elementarno brdašce), i bilo mi je strašno teško da smaknem te prve kilograme, skidala, vraćala, skidala... I onda odemo mm i ja na jednu lepu svadbu u Bg - moje prve štikle i minjak posle okruglo tri godine, konačno sam bila tu negde da mogu tako da se obučem. Mislila sam da ću da je presedim, jer prethodne tri godine nisam imala ni snage ni volje ni za kakvu zabavu te vrste. Dakle, kreće banalni deo... ušla sam u voz u običnoj odeći jer nisam htela da se pogužvam, usput se i sredila i našminkala, presvukla u haljinicu i štikle (celoj Rakovici na radost jer nije bilo zavese na prozoru)... a tog dana je bila neka utakmica, pa su po stanici rasporedili miliciju, baš uz taj peron jedno pedeset njih najmanje. Dakle, izlazim u raskošnoj bundi, minjaku, štiklama, dekolte-izvol'te... i to iz poslednjeg vagona, što znači da moram da prođem čitavom dužinom voza. Prolazim kroz taj dugački špalir i samo vidim krajičkom oka kako se okreću pandurske glave, a iza mene mm otprilike već kuva (iako to nikad ne bi priznao

), i odjednom hvuuušššššš... u meni raste onaj osećaj da sam žensko, bre! To sam ja! Na toj svadbi smo ludovali kao nigde i nikad, sutradan sam sela i napravila kakav-takav plan dijete, posle 17 dana otvorila ovde dnevnik.
Šta je poenta - posle svih mojih samoanaliza, traganja za različitim složenim uzrocima i još složenijim rešenjima, kliknulo mi je zahvaljujući svadbi i špaliru policajaca.

Ključan je bio moj ženski atavistički poriv da muškarci gledaju za mnom, a ja sam to sve vreme odbacivala kao "nedostojno". Neki put su rešenja strahovito prosta (u oba smisla

) i stoje ispred nosa, a mi se patimo i tražimo nešto silno komplikovano. Koliko god delovalo budalasto, sada svesno pothranjujem u sebi taj ženski ego jer mi pomaže i želim da ga iskoristim kao pogonsko gorivo. Verujem da svako ima svoje pogonsko gorivo, koje može da bude i nešto skroz deseto, ne ovo što sam ja navela, samo je ponekad mnogo teško da se pronađe. I mislim da je većina nas u fazi gojenja imala taj osećaj "to nisam ja", ali nije umela da sroči šta je "to jesam ja". Kad znaš zašto ti je potrebno da smršaš - ne zato što imaš svest o tome da nije zdravo biti debeo, što ti drugi to pričaju, itd., nego kad nađeš u sebi to "zašto" - pola problema je rešeno.
Ovo sad više ispade razmišljanje o motivaciji nego o tome "zašto nisam na vreme", ali mislim da je apsolutno povezano. Ne znam sa čime da uporedim... recimo ovako: svakog dana ideš u šetnju od 3 km uzbrdo samo da bi usput video nekog ko ti se sviđa (ovo iz iskustva

). E, ali ako ti se ne sviđa niko na tom brdu, znaš kad ćeš se peti svaki dan uz njega... mislim.

Znači, ako hoćeš ponovo uz to brdo, moraš ili da se zaljubiš opet u nekog na brdu, ili da nađeš podjednako jaku motivaciju. Dokle god je ne nađeš, to brdo kao da ne postoji u tvom životu i nećeš se popeti na njega. U stvari se praviš da ga ne primećuješ, a negde u sebi svestan si da to ne treba tako.
I pošto sam se najstrašnije raspričala...

Samo kratko da upišem jelovnik, a sutra nisam tu, idemo na Homolje, i još se dvoumim da li da brljam ili da napravim sebi nešto od sejtana - prijaviću kad dođem.
D: kefir + dodaci
R: salata, sir
U: breskve
V1: đuveč od neskrobnog povrća i svinjskog mesa, salata
V2: ništa