Znaš kako... moja mama je kuvala "tradicionalno": sa dosta masnoće na kojoj se prži luk, zgušnjavanjem variva brašnom, pohovalo se svašta, od mesa do povrća, krompir pržio na puno masti, ali ponekad i meso... ali smo stvrarno jako slabo koristili "kesice" bilo supe bilo nečeg drugog. Povrće i mahunarke smo od malena naučili da jedemo (brat ima averziju prema slatkom kupusu, ja prema đuveču, ali iz drugih razloga), ali uglavnom u obliku variva ili musake (znači kuvano, pa raskuvano ili zapečeno u rerni). I zaprške su valjda išle samo u pasulj. Meni je miris luka prženog na masti ostao baš u negativnom sećanju i bio je dovoljan razlog da sama potražim alternativu. S obzirom na pominjanu sklonost ka gojaznosti (ostali ukućani nisu imali taj problem), ali i na baš "za.ebano" čulo mirisa i ukusa (pričala sam o svojoj probirljivosti), od skuvanog sam birala ono što mi je delovalo "laganije", a kad sam počela i sama da ulazim u kuhinju (relativno kasno) - da malo i istražujem. Imala sam npr. tetku koja je odlično kuvala, pa sam nju ispitivala i propitivala, kad stignem kod nje, obavezno se zavlačila u kuhinju, ali kako sam baš sklona eksperimentisanju i improvizaciji - dosta toga sam sasvim instiktivno i slučajno otkrila sama. Srećna (i to jako srećna) okolnost je što se meni i dopada to što je relativno "zdravo" , tako da se nekad iznenadim kako se ljudi često jako loše hrane, a da toga nisu ni svesni.
E sad... nisam adekvatan primer, odnosno mnogo mi je lakše da istražujem i sprovodim kad nikad nisam imala porodicu, odnosno decu i muža kojima sam u obavezi da kuvam svakodnevno, pa sam primorana da se snalazim i prilagođavam obroke različitim uzrastima i još i žurim da ih spremim i to tako da budu pogodni za podgrevanje ili brzo završavanje kad se dođe sa posla (kako to većina normalnih, zaposlenih žena mora da radi). Sa druge strane, u toj svakodnevnoj frci, jednostavno se zaboravi ili zanemari činjenica da treba misliti o koječemu drugom... ne samo da se iznese koliko-toliko ukusan obrok i napuni želudac. Da ne pičamo sad i o okolnostima i uslovima i činjenici da baš i to povrće nije jeftino... a ne maslinovo ulje i puter! I da ne ispadne da se ja gojim od vazduha i karfiola... znatnu količinu kilograma sam "navukla" pre svega neredovnim obrocima, smanjenim kretanjem i hroničnim nedostatkom vremena da uopšte mislim o tome šta će se pripremati za jelo. I uz lenjog, bahatog i užasno samoživog čoveka kojem kad javim sa prvog posla, da kasnim i da bi mogao nešto da nam pripremi za ručak, on ispeče jaja sa slaninom... ili ode i kupi pljeskavice u lepinji (i to za moje pare, naravno

). Da ne pominjem viršle ili kobasice servirane u ponoć ili iza ponoći... kad sam već i zaboravila da je trebalo da jedem... I da ne bude samo on "kriv": po prirodi posla sam pravila dosta domećeg lepog testa (kiflica, kroasana, pica...) i naravno jela kad mi se jede (a to mi se jede uvek

). Ja nisam nešto luda za slatkim, ali tada sam i to jela više nego inače i više nego u bilo kojem periodu života. I tako 3-4 godine. Čudno je da nisam imala 195 kila, a ne 95!