Pošto ja i nisam neki vernik, onda sve što kažem na temu posta uzmite sa rezervom.
Ali... odrasla sam uz dedu i babu koji su "poštovali Crkvu" (to je babina definicija

) i držali se tradicije. I nikad nisu prestajali.
Drugo, u kasnijim godinama sam upoznala familiju svoje snajke koja je zanimljiva po tome da su se njeni roditelji krajem šezdesetih venčali i u crkvi, da su svi kršteni i nikad nisu prestajali sa tim "poštovanjem".
Stric i strina mog oca, bili su intelektualci (mada ona žena nikad nije bila zaposlena, ali je bila vrhunska domaćica) koji su praznovali sve crkvene praznike po redu, u krugu porodičnih prijatelja imali sveštenike (ali one prave, suštinske).
Kad je "poštovanje crkve" počelo da se vraća na velika vrata, kao i sa svim ostalim, počelo se sa preterivanjem po svim osnovama.
Niko od tri pomenute porodice se nije prepoznao u "pravilima" koja su zavladala.
Na pitanje da li su oni nekad postili čitav post, moja baba je odgovorila: "Nije, pile, to pre bilo tako. Postio je onaj ko je išao u Crkvu stalno. Običan svet nije, niti se učilo da tako treba".
Moj je utisak da se sa verom (protiv koje nemam ništa, da se razumemo) počelo ne tamo gde se stalo (mada ne vidim ni zašto se "stalo" - nije UDBA išla da proverava da li neko posti ili ne), nego, pošto nije baš svako imao od koga da nauči, otišlo se "dalje od početka" i primenjuju se "pravila" koja važe za ljude koji su svoj život posvetili veri i Crkvi. Iako je vera mnogo više u nama nego što se na bilo koji način to pokazuje... niti tu ima šta da se "pokazuje". I ide se u krajnost, ali površinski. Tako se i post što se hrane tiče nekad rigidno primanjuje, ali se za sve druge njegove segmente, suštinu i smisao čak i ne zna. Ako obratite pažnju, i samo malo zagrebete ispod površine stalno se srećemo sa tim (kao i u drugim segmentima života). Ljudi koji poste (a ima ih u svakoj sredini svaki naredni post sve više) najčešće samo što ne nose transparent: "Ja postim", što valjda znači nešto jako dobro i nama grešnicima porručuje kako su po nečemu bolji mada je to krajnje lična i individualna stvar... Imam drugaricu koja nekoliko godina unazad "posti" tokom Božićnog i Uskršnjeg posta i bila sam svedok toga da ne propusti da to "provuče" kroz razgovor bilo gde i bilo sa kim, sa jedne strane, a sa druge... pa recimo da sam svedok i toga da ono što radi nije u skladu sa verom... čak ni mimo posta.
Molim te, najiskrenije da ovo ne shvatiš lično, daleko bilo da mislim da su svi koji poste novokomponovani foliranti, još manje da tebe svrstavam u takve (nije mi ni na kraj pameti), nego je posledica svega toga da se običan čovek, "običan" vernik nalazi zbunjen i po malo izgubljen između svega toga... što "treba" ili "ne treba" što jeste ili nije u redu...
I tu Narcisa lepo primećuje: Kanoni nisu pisani za "običan svet" (opet bi to bila definicija moje babe) već za ljude čiji život je vera, i sam život i aktivnosti su im u skladu sa tim. Zato, ne ugrožavaj svoje zdravlje, kad već znaš i osećaš šta ti nedostaje - to svakako nije po kanonima.